Koliko smo spremni za povratak Hrvata iz Južne Amerike?

Hrvatska je generacijama bila iseljenička zemlja. Počevši od kraja 19. stoljeća, mnogi Hrvati pronašli su bolji život u Južnoj Americi, u Argentini, Brazilu, Čileu, Paragvaju, Urugvaju. U dalekim krajevima bili su prepoznati kao sjajni pomorci, ribari, stočari, zanatlije. Pridonijeli su znanosti i društvenom životu tih zemalja, uključujući visoke političke pozicije. Unatoč dobroj integraciji u hispansko-luzitansku sredinu, održali su hrvatski identitet, ponekad doista na samu kraju svijeta. Tako je najjužniji grad na svijetu, Punta Arenas u Čileu, dvojezična sredina, gdje se španjolski i hrvatski koriste svakodnevno. Trenutno je u Čileu predsjednik hrvatskoga podrijetla, Gabriel Borić, a poslovna zajednica također broji i mnoge uspješne Hrvate.

Hrvati su naseljavali Južnu Ameriku u nekoliko valova. Prvi je bio od 1880-ih godina do Prvoga svjetskog rata, a drugi, najveći, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, ponajviše u Argentinu. Ta činjenica nekoć je bila i predmet diplomatskih sporova između socijalističke Jugoslavije i Argentine, pa je vlada u Beogradu čak smatrala jugoslavenskim građanima i drugu generaciju iseljenika u Argentinu te se dvojako odnosila prema njima: s jedne su strane radili na repatrijaciji (vratilo se tek 10,8 posto iseljenika), dok su s druge ciljali na političku i kulturnu emigraciju kao svoje protivnike. Prema podacima Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, u Južnoj Americi danas živi 550.000 ljudi koji se izjašnjavaju kao Hrvati, i to 250.000 u Argentini, 70.000 u Brazilu, 200.000 u Čileu, 4.000 u Ekvadoru, 5.000 u Paragvaju, 6.000 u Peruu, 5.000 u Urugvaju, i 5.000 u Venezueli. Poveznice s domovinom nikad nisu prekinute, ali su tijekom socijalističke Jugoslavije bile nepoželjne za komunističku elitu. Tomu je pridonijela i politička emigracija za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao i odmah nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon osamostaljenja, Hrvati u Južnoj Americi ponovno su ojačali veze, osobito preko Hrvatske matice iseljenika. Rijetki su se odmah vratili u Hrvatsku, među kojima i dugogodišnji urednik Hrvatske revije, časopisa Matice hrvatske, Vinko Nikolić. No to se mijenja posljednjih godina i južnoamerički Hrvati predvode po broju useljavanja u Hrvatsku.

Hrvati iz Južne Amerike, polaznici projekta Eco-Heritage Task Hrvatske matice iseljenika. Sveučilišna škola hrvatskog jezika i kulture koju zajednički provode HMI i Sveučilište u Zagrebu puni su polaznika iz Južne Amerike. Od ove akademske godine Sveučilište u Zagrebu daje stipendije za deset polaznika upravo iz Južne Amerike / Izvor Hrvatska matica iseljenika

Motivi od ljubavi do posla

Nakon što je Hrvatska postala članica Europske Unije, te s gospodarskim razvojem, naša zemlja postaje odredištem povratnika. Radi se o višestrukim paradoksima. Demografski osiromašena Hrvatska, iz koje se masovno iseljavaju mladi i radno sposobni ljudi, doživljava stanovit vrhunac useljavanja Hrvata iz Južne Amerike, koji su treća, četvrtka, čak i peta generacija iseljenika. Često je riječ o mladim ljudima, u njihovim dvadesetima, koji dolaze na tečaj učenja hrvatskog jezika Croaticum, programa Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Unutar njega djeluje i Ured dobrodošlice, koji ima zadaću pomagati useljenicima u početnom snalaženju. Nakon boravka u Hrvatskoj, ali i lakog putovanja u druge zemlje EU-a, odlučuju se za trajno useljavanje. O tome razgovaramo s Nives Antoljak, voditeljicom projekta Eco-Heritage Task Force u Hrvatskoj matici iseljenika. Projekt je započeo još prije dvadesetak godina, a uvijek prednjače brojem i aktivnošću upravo Hrvati iz Južne Amerike. Provedu tri tjedna na hrvatskom Jadranu posve besplatno, a gotovo svi izraze želju za ostankom u domovini predaka.

Mnogobrojni su motivi dolaska. Ljubav prema Hrvatskoj udružena je s nedostatkom straha roditelja i ranijih generacija, koji su se bojali povratka iz političkih razloga, napominje Nives Antoljak. Neki su pronašli bračne partnere u Hrvatskoj ili se vraćaju korijenima, ali velik broj stiže i radi boljeg obrazovanja, kao i gospodarske situacije. U projektu Nives Antoljak upoznala je mnoge mlade i starije Hrvate koji su se u potpunosti uselili: „Jedna polaznica se zaljubila i danas sretno živi u Zagorju; druga je pokrenula uspješan posao u Splitu“, govori nam gospođa Antoljak dok naglašava kako se radi o visokoobrazovanim ljudima. Kako sama govori, „među njima ima mnogo arhitekata, kao i pravnika, ali i umjetnika. Organizirala sam izložbu fotografija iz Patagonije s kojom smo prošli cijelu Hrvatsku. Autori fotografija su dva umjetnika od kojih se jedan vratio u Čile, ali je drugi ostao u Hrvatskoj.“ Nisu samo mladi ljudi željni useljavanja u našu zemlju. Prije desetak godina iz argentinske Cordobe pokušao se vratiti jedan četrdesetogodišnji psihijatar. Odlično je naučio hrvatski jezik i bio čak prevoditelj za španjolski u Matici iseljenika. Kako nam govori Nives Antoljak, unatoč svim nastojanjima, nije mogao dobiti posao u struci i nakon tri godine morao se vratiti u Argentinu. To je bilo vrijeme prije nego što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, a danas stvari stoje sasvim drukčije.

Iako često i nepravedno gledamo na Hrvatsku kao zemlju slabih poslovnih mogućnosti, ona je i dalje uspješnija i ekonomski stabilnija nego mnoge zemlje Južne Amerike. U neformalnom razgovoru s mladim povratnikom iz Argentine autor je saznao da argentinska mladež ne vidi dobru gospodarsku budućnost u svojoj zemlji, dok je Hrvatska zemlja njegovih korijena, ali i znatno većih mogućnosti za napredovanje u obrazovnom i poslovnom smislu. Ujedno se radi o politički pretežito nestabilnim zemljama, s poviješću državnih i vojnih udara, kao i radikalnih političko-društvenih promjena i duboko ukorijenjenim koruptivnim djelovanjima. Nives Antoljak ističe da je sigurnost života u Hrvatskoj prepoznata u svakodnevici, jer je u mnogim južnoameričkim zemljama opasno čak izaći na cestu bez zaštite.

Nužna brža potpora države i društva

Potpora useljenicima nužna je. Hrvatska država useljenicima osigurava školovanje u okviru studija hrvatskog jezika i kulture, ali nakon što ga završe, prepušteni su sami sebi u traženju posla i prebivališta. Tomu bi trebao pripomoći i Nacionalni plan razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske do 2027. Plan je donesen sredinom srpnja i prepoznaje iseljeništvo kao neosporni potencijal u demografskoj revitalizaciji Hrvatske. Hrvatska vlada prepoznaje izrazito uspješan brending hrvatskog identiteta u državama Južne Amerike, snažnu povezanost s hrvatskim identitetom i podrijetlom neovisno o generaciji iseljenja, kao i učestalu prisutnost u lokalnom društveno-političkom životu zajednice. Istodobno mnogi Hrvati ne znaju hrvatski, ali ni engleski jezik, a društvo u RH je nesenzibilizirano za španjolski jezik, niti postoji šira dostupnost konzularnih usluga. Izrazito heterogeno iseljeništvo trebalo bi pronaći odgovore u sinergijskom pristupu Plana i time održati svoj brend hrvatstva, ali i vidjeti realne poticaje za ponovno useljenje u Hrvatsku. U tom cilju neće djelovati samo javne institucije nego i niz drugih privatnih, poslovnih i kulturnih institucija, uključujući vjerske zajednice i civilno društvo. Ništa od toga neće biti uspješno ukoliko se hrvatska administracija ne prilagodi, a građani postanu osjetljivi za potrebe useljenika. Nives Antoljak pozdravlja nove korake hrvatske uprave, ali bi voljela da se napredak ubrza: „Hrvatska ima veći broj veleposlanstava i konzulata u Južnoj Americi, no proces osiguravanja pomoći potencijalnim useljenicima nije dovoljno brz. Potrebne su nostrifikacije diploma, što se mora ostvariti putem ministarstava obrazovanja; radne dozvole omogućuju se preko ministarstava rada…“

Među vodećim poteškoćama svakako je i nepoznavanje hrvatskog i engleskog jezika među useljenicima i nepripremljenost hrvatske administracije na korištenje španjolskog jezika. Znanje jezika među Hrvatima Južne Amerike ovisi o njihovoj obiteljskoj i društvenoj sredini: dobrostojeći i visokoobrazovani govore odličan engleski jezik, iako ni to nije pravilo. Sada je dostupan tečaj španjolskog jezika u Hrvatskoj matici iseljenika, ali druge institucije u zemlji debelo kaskaju za time. U tome se krije i određena opasnost, upozorava Antoljakova: „Prije nije bilo velike želje za odlaskom u neke druge države Europske Unije, no s ulaskom Hrvatske u Uniju i to se mijenja. Ako ne budemo agilniji i ne pružimo podjednake mogućnosti za hrvatske useljenike, oni će otići u Španjolsku, a već imamo nekoliko takvih primjera.“.

Pružanje je takvih prilika presudno, jer mladim useljenicima treba omogućiti privremeni smještaj, aktivno pomagati u pronalaženju posla, a ne da besciljno lutaju Hrvatskom sve do trenutka kada ne ulože vlastiti novac u neki posao, ili shvate da im je lakše zaposliti se u Španjolskoj ili nekoj drugoj članici Europske Unije. Oni su iskreni domoljubi i visoko obrazovani mladi ljudi s velikom željom da pomognu domovini, što je zalog koji svi trebamo prepoznati i stvoriti zajednicu istinske dobrodošlice.

 * * *

Ilustrirao Marko Picek / PIXSELL